Razlog zašto nisam uopće bila na blogu, zašto nema novih posteva i zašto nikome ne komentiram ni ne odgovaram na mail (May sorry) je sljedeći. Interent mi se pokvario. I ne može se popravit. Da, baš tako.
Prisiljena sam uzeti novi internet, ali to još ne ću učiniti jer se selim pa novih posteva neće biti jako dugooo. Ali možda ih nekako uspijem objaviti preko rođakovog kompjutera ( sa kojeg ovo i pišem).
Tako da ljudi moji, ja ću nastojati čitati vaše posteve samo ih ne ću baš moći komentirati.
I eto to bi bilo sve.
Uživajte u čarima ljeta i pronađite sve ono što želite pronaći. =)

Rose - Emma




P.S. Ovo sam negdje pronašla. Ma bezveze je al eto... učinilo mi se prigodno. =)

Okrenila sam se i ugledala Mariu.
Upitno sam je pogledala.
Na licu mi se izražavala odbojnost.

Nas dvije se nikada nismo mogle podnijeti. Pa tako ni sada.
Jednostavno ona meni nije odgovarala kao osoba, a ni ja njoj.

U ruci je imala nekakvu omotnicu koju je nesigurno prebacivala iz ruke u ruku.

"Što je?" – hladno sam upitala.
"U mojoj kući se održava tulum za kraj školske godine. Doći će skoro cijela škola." – uzbuđeno je govorila
"Pa eto... Dođi ako želiš. Ovo ti je adresa."
Predala mi je omotnicu.

"U redu." – rekla sam i otišla


Požurila sam se na autobus koji je vozio malo izvan Venecije – baš gdje živi moja teta.
Čekala sam na stanici nekoliko minuta jer je kasnio.
Uključila sam svoj mp4 i stavila slušalice na uši, te pojačala do maksimuma.


***
"Rose, dođi i pomozi mi iznjeti ovu tortu u vrt." – povikala je moja teta Patrizia
"Evo dolazim."

Provlačila sam se kroz masu gostiju koji su se nalazili u dnevnom boravku da bi došla u kuhinju.

"Šta je previše, previše je!"

Nekako sam se probila do kuhinje i čim sam ušla dobila sam tortu ravno u ruke. Zaljuljala sam se i skoro pala od težine torte. Mislim da je imala nekih 10 katova.
Stvarno pretjeraju!
I to uvijek isto svake godine!

Odnijela sam tortu u vrt i sa olakšanjem primjetila da se većina ljudi već tamo nalazi pa nisam imala poteškoća sa probijanjem.

Stavila sam je ispred Riccarda i onda su svi počeli pjevati.

***

"Napokon gotovo." - umorno sam rekla
"Da... Moja majka stvarno nije normalna." – rekao je Carlo

Carlo je Riccardov brat. Stariji je od mene godinu dana. Ima 16 godina.
Jedino se s njim družim dok traju ova glupa slavlja.
On i ja se uvijek iskrademo i odemo u njegovu sobu. Tamo slušamo glazbu i zabavljamo se na svoj način.
Uvijek me nasmije sa svojim šalama. Pa je tako bilo i ovoga puta.

Osmijeh mi se nije skidao sa lica. Mislila sam da ću se ugušiti od smijanja – upravo je prepričavao neku zgodu iz škole.

"Ti mene uvijek uspiješ razveseliti." – rukom sam brisala suze koje su nastale zbog erupcije smijeha
"A tko će ako neću ja?" – vragolasto se nasmiješio

"Rose!!" – netko se zaderao

"To je vjerojatjno moja majka." – kiselo sam rekla –" Vrijeme mi je da gibam."

Digla sam se sa kreveta, pozdravila Carla i izašla iz sobe.
Dok sam se spuštala stubištem, vidjela sam majku kako me dolje čeka.

"Hajde, vrijeme je da krenemo." – oči su joj bile vlažne

Nešto se dogodilo.

"Mama, što je bilo?" – zabrinuto sam upitala
"Pozdravi se sa svima." – izbjegavala je odgovor – "Čekam te u autu."

Zbunjeno sam je gledala.
Nije mi preostalo ništa drugo nego se ići javiti baki i teti.

***

U autu je cijelim putem vladala tišina.
Majka nije ništa govorila, a ja je nisam ništa pitala.

Odsutno sam gledala kroz prozor i razmišljala.

Vjerojatno se posvađala sa bakom... Ona joj uvijek nešto zanovijeta, a moja majka je osjetljiva te joj se suze u očima pojave uvijek kada je bijesna.
A bijesna je kada se svađa sa bakom....
Da...baka je kriva.


Auto se zaustavio ispred naše kuće. Majka je izgasila motor, te smo izašle i uputile se
prema ulaznim vratima. Ušle smo u kuću i čim smo ušle zazvonio je telefon. Javila sam se. Bila je baka koja je trebala moju majku.
"Mama, telefon za tebe. Baka."

Nije pokazivala nikakve znakove, samo je uzela telefon u ruke.
Otišla sam u sobu i sjela na krevet.

Nije mi se još spavalo, a nisam znala što raditi.

Upalila sam računalo i spojila se na internet. Spojila sam se na messenger.
Nitko zanimljiv nije bio online te sam brzo odustala od toga.

Odlučila sam se otuširati jer je bilo prevruće, a hladni tuš bi mi godio.
Uzela sam stvari za tuširanje i krenila prema kupaonici. Putem sam čula:

"Ne, ne moraš mi ništa objašnjavati. Znam ja što se dogodilo, sjećaš se?"
Lice joj se namrštilo.
"Ma daj majko molim te. Ne može se on tek tako pojaviti nakon 15 godina. 15! I tražiti da ga Rose obožava i zove taticom!"

Namrštila sam se i približila da bolje čujem.

"Nijedan rođendan, Božić se nije sjetio poslati čestitku. Samo to. Vjerojatno ne zna ni kada joj je rođendan." – ljutito je rekla
"Ma što je tebi? Pa normalno da ga nisam zvala nakon što je onako kukavički pobjegao!"

Malo je zastala te rekla:
"Ma i da sam sada u takvoj situaciji učinila bih isto. A ti se prekini miješati u moj i Rosein život."
"Ako ga ona odluči posjetiti, može, ja joj ne branim. Ali ne želim da se razočara u njemu. Opet."


Što?
Nije se valjda vratio?

Mi živimo u stanu u jednoj staroj zgradi. Malo dalje od centra.
Do škole moram pješačiti nekih 7 minuta.
U Veneciji mi je ugodno. To kao da je grad stvoren za mene. Ali možda to govorim jer tamo živim od kada znam za sebe. Paše mi klima, ljudi... ma sve.
Najljepše mi je kada se ujutro probudim i iziđem na balkon s kojeg se pruža savršen pogled. Pruža mi neki mir, spokoj.

Ljudi su ovdje simpatični i prijateljski raspoloženi.
Nedaleko od naše zgrade se nalazi tržnica kroz koju ja svakodnevno prođem. Tako me tu već svi poznaju. Teta Giullia (jedna starija gospođa koja prodaje voće) me uvijek veselo pozdravi i čudi se kako sam takoo mršava i kako ništa ne jedem pa mi da jabuku ili neko voće.
To mi uvijek izmami osmijeh na lice jer je to naša mala svakodnevna rutina.


Baka i djed žive isto u gradu ali imaju imanje izvan Venecije u jednom malom selu. Tu drže mnoge životinje pa se tamo nalazi i moj konj.
Prednost bogate rodbine je ta što dobiješ što poželiš bez obzira na cijenu. Pa je tako mala Rose, odnosno Anna jer neće mene baka zvati nekim britanskim imenom koje je podsjeća na ljigavca od mog oca.
Upravo tako.
Gdje sam ono stala? Ah, da. Pa je tako mala Rose/Anna dobila za osmi rođendan svog vlastitog konja. Mito i korupcija... ma kažem vam.
Ali zato sam trebala svaki vikend biti kod njih.
Da, tako je. Svaki prokleti vikend.
Ali isplaćivanje je završilo... hvala Bogu.

Možda zvučim nezahvalno, ali tko se ne bi tako ponašao kada ima baku koja ne može prihvatiti da je starica i djeda koji uopće nema svoje ja.
Baka je opsjednuta svojim izgledom i krpicama. Ona vam nosi samo marke i ide na bezbrojne tretmane za lice i tijelo. Vječito u ruci nosi cigaretu i pije samo viski. Ozbiljno. Starica od 60 godina.
Moj djed je pak čovjek kojeg se ne pita puno. Izvadi novčanik i stvar je riješena. On se boji bake, tako da je ona u svemu glavna. On ide u razne golf klubove i sve te stvari za bogate starce tako da je rijetko kada u kući. Ljubav između njega i bake se nakon 40 godina braka ugasila. Ako je uopće i postojala.

Ja sam njih voljela. Stvarno jesam. Ali kada malo sazrijete, shvatite da svijet nije kakvim se čini, pa tako ni moji nonno i nonna.


Moj život uopće nije loš. Ali ipak mu nešto fali.

Otac.
________________________________

Zrake sunca su doprijele do mog lica koje se namršitlo. Okrenila sam se i protrljala rukama oči. Zijevnila sam i uspravila se. Rukom sam tražila sat po noćnom ormariću. Bilo je 9 sati. Još jednom sam zijevnila i protegla se. Lupila sam rukom o zid.
"K vragu! To samo ja mogu." - gunđala sam

Izašla sam iz kreveta sva mrzovoljna, gunđajući sebi u bradu. Došla sam u kuhinju u kojoj se već nalazila moja majka. Sjedila je za kuhinjskim stolom. Jela je žitarice i čitala novine.
"Dobro jutro uspavana ljepotice." – sa smješkom je rekla.

Moja majka. Osoba kojoj se najviše divim. Tako vedra i optimistična. Uporna i brižna. Odgojila me bez ičije pomoći unatoč svim nesretnim okolnostima.

"Jutro." – promrljala sam
"Netko nije dobre volje jutros."

Ništa nisam odgovorila. Uzela sam mlijeko iz hladnjaka, Nutellu i kruh iz ladice te sjela.
Pažljivo sam mazala kruh, te ulila mlijeko u šalicu. Sa užitkom sam doručkovala.

"Danas ti je dodjela svjedodžbi." - podsjetila me majka
"Uh, da. Skoro sam zaboravila. U 11 sati."
"Da. Pa zato nakon što ti završi, dođi u tete jer sam joj rekla da ćemo joj pomoći pripremiti stvari za rođendan."
"U redu."

Danas Riccardo, moj rođak, slavi peti rođendan. Na proslavi će biti sva moguća rodbina. I zato se moran svima smješkati i čuvati svu malu dječicu.
Bit će veselo.
Jedva čekam.

Moš si mislit.


Nakon doručka sam otišla u kupaonicu kako bih se spremila. Otuširala sam se, ali nisam znala što ću obući.
Tako sam stala ispred ormara dok su kapljice vode iz moje mokre kose, kapile po podu. Nisam se na to obazirala.
Na kraju sam se odlučila na crnu lepršavu suknjicu, ljubičastu majicu kratkih rukava sa nekim crnim slovima i crne starke. Stavila sam ljubičasto – crni obruč koji je upotpunio kombinaciju.

Iz kuće sam krenila u 10 i 50.
U školu sam došla na vrijeme.
Ušla sam u učionicu gdje su se već nalazile moje kolege iz razreda. Malo smo popričali i zatim je došla razrednica.
Podijelila nam je svjedodžbe, rekla vidimo se na jesen i to je bilo to.
Ustala sam se iz klupe i krenila prema vratima kada me je netko zovnio.

Rose Fuello.
Imam i srednje ime kojeg rijetko spominjem – Anna, a majka mi je dala svoje djevojačko prezime.
Majka mi je Talijanka, a otac Englez. Ta veza nije dugo trajala. Bila je to samo jedna mladenačka zabluda da bi moglo biti nešto, a bilo je ništa. Upoznali su se u Veneciji gdje je moja majka živjela, a otac došao na putovanje. Trajali su jedno ljeto. Čak. Zatim je moja majka ostala trudna sa mnom, a otac je sa željom da ostvari karijeru, a ne da sa 20 ima dijete, otputovao natrag u Englesku. Nikada ga nisam upoznala.
Moja majka u početku nije željela zadržati ono što ju je odvojilo od najdražeg. Ali kako su njeni roditelji uzorni kršćani, pobačaj nije bila opcija koja se priličila jednoj mladoj kršćanki. I tako je rodila mene. Poslije mi je rekla da je čim me je ugledala zaplakala od sreće i duboko se pokajala što je ikada pomislila na abortus. Da, baš.
I tako me samostalno podigla, uz pokoju bakinu i djedovu pomoć.

Sada je moja majka uspješni turistički vodič u jednoj turističkoj agenciji.
A ja.... ja sam jedna petnaestogodišnja djevojka.
Živimo u Veneciji.
Moji baka i djed su potomci stare talijanske plemićke obitelji, tako da su pa moglo bi se reći - imućniji. Ali mi nikada nismo ovisile o njima.
Na to sam ponosna. Na to kako me je majka odgojila bez ičije pomoći. I dobro sam ispala. =)

Uživam u životu u Veneciji i lijepo mi je tu sa majkom, ali imam skrivenu želju koju nikada nisam rekla majci. Želim posjetiti oca u Engleskoj.
Zanima me tko je taj čovjek za kojeg mi kažu da sam ista kao on. A to je vjerojatno i istina. Nisam povukla svoje talijanske korjene.
Majka mi ima dugu crnu kosu i plave oči i nije nešto naročito visoka.
A ja imam plavu kosu i plave oči.